Suvremeni se svijet ima čega sramiti i bez situacije u Zapadnoj Sahari. No, zbog tih ljudi koji i nakon 42 godine prognanstva i života usred pustinje još uvijek strpljivo i miroljubivo mole za pomoć u povratku svojim domovima, Zemljina bi se kugla trebala crveniti od srama.
Saharci (narod koji sebe naziva Saharawi) žive u izbjegličkim kampovima smještenim u pustinji zapadnog Alžira. Bez mogućnosti proizvodnje hrane, jer u pijesku tog dijela Sahare nikakva poljoprivredna kultura ne uspijeva, bez pitke vode osuđeni su na ovisnost o dostavi humanitarne pomoći. U svojih su četrdesetak godina izbjegličkog života u kampovima Saharci organizirali tridesetak vrtića, trideset osnovnih i sedam srednjih škola. Pripreme za početak funkcioniranja visokoškolskog obrazovanja u ozbiljnoj su fazi. Visoku stopu pismenosti (preko 90%) pomogle su im doseći i prijateljske susjedne zemlje, no ozbiljno poboljšanje takve međunarodne obrazovne suradnje u sadašnjim je političkim i ekonomskim uvjetima iluzorno očekivati. Obrazovanje je obvezno, osigurana je zdravstvena skrb dostupna svima, društvo Saharaca se doima uređenim i uljuđenim.
Detalj iz Smare, izbjegličkog kampa naroda Saharawi
Ono što čovjek, boraveći među njima i upoznavajući ih, mora primijetiti jest njihova mirnoća i strpljenje. To strpljenje ne treba brkati s prihvaćanjem sudbine vječitih izbjeglica. To je njihov način da prežive u surovoj pustinji do stvaranja uvjeta za njihov povratak u zemlju koju je davno kolonizirala Španjolska, a prije četrdesetak godina, nakon španjolskog povlačenja – Maroko. Divna mi se misao jednog od saharskih dužnosnika urezala u sjećanje: „Iako je Maroko agresor na našu domovinu, marokanski narod nije naš neprijatelj. Mi s tim narodom želimo, kao i sa svima drugima, živjeti u miru i suradnji, slobodni od neprijateljstva i napetosti“. Kad pogledate Saharcima u oči shvatite koliko je ta rečenica istinita.
Zapadna je Sahara zemlja južno od Maroka, zapadno od Alžira i sjeverozapadno od Mauritanije. Na njenom je zapadu kupaju valovi Atlantika bogatog ribom koju svi mi kupujemo od Maroka. Maroko u svijet izvozi i fosfate iz saharskih rudnika u kojima se, prema procjenama, nalazi 90% ukupne svjetske rezerve fosfata. Ekonomija je čest uzrok nepravdi koju veliki nanose malima, jači slabijima. Zdrav razum ipak govori u prilog ovim slabijima, kao i srce, ali i Europski sud pravde koji je zabranio Maroku da ribu iz teritorijalnih voda Zapadne Sahare prodaje Europi, također daje svoj uteg na vagu s one pravedne strane. Možda se baš ovdje dogodila dobra stvar, pravo se približilo pravdi. Pravda je i to da brod saharskih fosfata zaplijenjen u Južnoj Africi čeka dražbu vrijednog sadržaja koji je iz Maroka prevozio na Novi Zeland. Novac od prodaje ilegalno iskopanog rudnog bogatstva Zapadne Sahare dobit će narod čija je egzistencija upitna ako mu sutra ne bude dostavljena pitka voda. Stvarno se pitam je li to vrijedno? Je li vrijedno da stotine tisuća ljudi strahuju za svoje živote zbog nečijih ekonomskih interesa.
Iako je povijest puna takvih primjera, meni je još uvijek teško shvatiti što će nekome zemlja koja nije njegova? Zašto bi se zbog komada zemlje nekog progonilo, mučilo, zatvaralo… a upravo se to događa Saharcima koji su odlučili ostati na svome, bez bježanja ali i bez saginjanja glave i bezuvjetnog prihvaćanja nametnute vlasti neke druge zemlje. Njihov ponos i vjera u pravo na samoodređenje zarazni su poput njihove mirnoće. Nelson Mandela, svjetski poznati borac protiv nepravde svake vrste i prijatelj Saharaca, strpljivo je radio na svome snu o slobodnoj Južnoj Africi. San mu se, srećom, ostvario još za života, kojem ove godine slavimo stotu obljetnicu. Prošlog sam tjedna u Alžiru imao zadovoljstvo upoznati unuka slavnog djeda Mandele koji je nastavio istim putem i mudro, strpljivo, ali i uporno radi na tome da Saharcima pruži osjećaj vrijednosti koji je njegov djed osigurao novim naraštajima svojih sunarodnjaka. Saharcima u tome zdušno pomaže i narod Alžira, ljudi kojima također nije bilo lako posljednjih desetljeća. Brojni prijatelji koje sam među Alžircima stekao iskreno suosjećaju s dragim susjedima koje su ugostili na kratko, a četrdeset godina već dijele dobro i zlo. To je vidljivo u svakoj gesti njihove dobrodošlice Saharcima i prijateljima tog saharskog naroda. Imati takve susjede pravi je blagoslov.
Kako ni jedna sila nije dovijeka, tako vjerujem da će se i ova današnja situacija rasplesti u korist svih dobrih i miroljubivih ljudi s koje god strane marokanskog zida živjeli. No, kad jednom bude srušena ta 2.700 kilometara dugačka neprirodna pustinjska pojava, kad susjedi shvate da su bliži jedni drugima od bilo kakvih rođaka što žive rasuti svijetom, problem milijuna nagaznih mina ostalih u pijesku bit će izazov kojeg će morati rješavati uz pomoć cijelog svijeta i UN-a što je još 1991. došao u Saharu pomoći u pravu naroda na samoodređenje i slobodu. Možda se UN prisjeti zbog čega je zapravo tamo prije nego protekne sljedećih dvadeset i sedam godina njihovog saharskog mandata?
