Nakon godina protesta i borbi Saharci su shvatili da je u percepciji svijeta granica između borbe za slobodu i terorizma vrlo tanka. Sve ovisi o onome tko kontrolira medije i plasira informacije. Ne želeći da ih se smatra ovim potonjima, počeli su nalaziti mirne načine svraćanja svjetske pažnje na svoj problem. Saharski je maraton jedan od tih načina. Svake godine, krajem veljače, u rano saharsko proljeće nekoliko stotina sportaša sudjeluje u utrkama na 42, 21, 10 i 5 kilometara. Saharski se maraton u punoj duljini trči među izbjegličkim kampovima, putem koji ih povezuje, a dijelom i preko pješčane dine koja testira trkačku izdržljivost. Zahtjevno trčanje sunčanom stazom djelomično olakšavaju domaćini organiziravši stanice za okrepu s dovoljnim količinama pitke vode ali i pokojom bananom, datuljom ili kriškom naranče.
Večer prije utrke u šator nam donose veliki lonac pun tjestenine, umak od rajčice s mljevenim mesom, zatim kuhani krumpir izmiješan s jajima i hrpu bijelog kruha. Netrkaču neobičnu situaciju pojašnjavaju trkači – večer prije tako zahtjevne utrke treba u tijelo unijeti ugljikohidrate koji sutra tijekom utrke polako oslobađaju energiju. Za trenutne krize i brza dizanja tijekom utrke zadužene su energetske pločice, kojekakvi šećeri i slično. Meni što hodam deset kilometara takva se obilna večera čini pretjeranom pa uzimam manju dozu ostavljajući trkačima i pola svoje uobičajene količine hrane na volju. Steve iz Dublina, Jon iz okolice Londona, Paul iz Singapura, Airisa iz Rige i Frank iz cijelog svijeta tamane ponuđenu hranu i rano odlaze na spavanje.
Još je mrak dok se trkači bude. Budim se i ja pa promatram njihovo noćno snalaženje u tišini. Jedan odlazi do kupaone, drugi meditira, treći nešto traži u torbi svijetleći naglavnom svjetiljkom, Airisa se isteže i u rano jutro radi špagu na podu. Ne mičem se, ne komentiram ništa. Ne želim ih dekoncentrirati, samo im mahnem kad izlaze. Godinu dana kasnije sudjelujem u sličnom ritualu čiji su glavni protagonisti dvojica mojih prijatelja koje sam dovukao u pustinju za sobom. Ivan i Damir su večer prije utrke pričvrstili startne brojeve na majice i sve pripremili pa ni kod njih u jutro nema nervoze. Ivan odlazi na svoj 88. službeni maraton još prije nego se sunce i nazire, a Damir sat vremena nakon njega kreće u svoj prvi polumaraton u životu. Čeka ih doručak u velikoj dvorani u centru Smare, a nakon toga i autobusi koji voze do startnih pozicija. Cilj nam je svima zajednički, ciljno mjesto također.
Prve godine sudjelovanja nisam uspio do cilja stići posljednji pa je i to jedan od mojih novih zadataka. Unatoč oštroj konkurenciji šetača, dajem sve od sebe pa zastajem svakih nekoliko stotina metara i fotografiram, snimam, razgovaram s ljudima što dodaju vodu. Mobilnim zdravstvenim ekipama dajem znak da je sve u redu, ne dam se smetati s ruksakom na leđima i foto aparatom u ruci. Kad su nas pripremali za utrku, rekli su da u slučaju pješčane oluje zaštitimo oči, nos i usta pa sjednemo gdje nas je nevrijeme zateklo. Oni će nas pronaći jer znaju put, znaju gdje smo. Krenemo li mi sami tražiti svoj put, moglo bi se dogoditi da se više ne sretnemo, a to baš ne bi bilo lijepo. Drago mi je sresti te ljude, makar i u pješčanoj oluji. Srećom, oluja je zakasnila nekoliko dana, no ipak je došla na vrijeme da avionu koji se po nas treba spustiti na vojni aerodrom u Tindoufu onemogući slijetanje. Još jedan dan u Sahari? Što da ne?!
