Tko su ti ljudi i zašto su ovdje? – pitanje je postavljeno volonterima koji brinu o izbjeglicama, azilantima i ostalima koje su tuga i nesreća natjerale da svoju budućnost potraže daleko od doma. Strah od onog što ne poznajemo prirodan je. No, vjerujem da je u slučaju takvog straha dobra terapija upoznavanje toga čega ili koga se bojimo.
Prije trideset godina nije bilo nimalo neobično kod nas vidjeti studente iz Libije ili Zapadne Sahare. Susjed mi je ugledni liječnik koji je svoju mirovinu zaslužio došavši ovamo iz Sirije liječiti nas. Prije dvadeset godina radio sam s Iračaninom koji je poslom došao u Hrvatsku i tu ostao izabravši je za svoju novu domovinu. Odakle nam sad taj neki novi strah od integracije tih ljudi u naše društvo? Bi li oni svojim dolaskom mogli donijeti nešto čime će obogatiti našu statičnu sredinu? Sigurno. Zašto se onda bojimo? Zašto se naša djeca u vrijeme sveopće svjetske povezanosti čude nekome drugačijem od nas?
Kad u jelo koje je moja mama naučila kuhati od bake, a sad ga kuhamo mi, stavim neki novi začin koji sam donio s dalekog putovanja dajem tom jelu novu kvalitetu, neobičnost i zanimljivost. Mijenjam ga. Toga se ne bojim ni ja ni oni s kojima ću to jelo podijeliti, uživat ćemo zajedno u novom iskustvu. Ljudi koji dolaze izdaleka čine jednako. Oni donose zrnca svoje kulture i njima obogaćuju kulturu domaćina. Prihvaćanje razlika obogaćuje, dok zatvaranje u hermetično društvo ima dugoročni rezultat koji nitko civiliziran ne želi. Obožavam pršut iz Voštana, kulen iz Habjanovaca i zagorske štrukle, ali volim i falafel iz Libanona, hummus iz Izraela i knafeh što ga Palestinci spremaju. Za’atar iz Jordana najmiliji mi je začin na Vindijinom vrhnju preko svježeg sira s varaždinskog placa. Što je u tome neobično?
Jučer sam upoznao Sadoua. Pantone oznaka boje njegove kože drugačija je od oznake za moju. Rođen je u Senegalu, zemlji na zapadu “crnog kontinenta”. Neka ga je velika nevolja natjerala da odande ode. Ne voli o tome pričati, takve priče mogu jako boljeti. Jesam li ja nečime zaslužio biti rođen u Hrvatskoj i biti na to ponosan toliko da nečije rođenje negdje drugdje vrijedi manje? Je li on nečime kažnjen pa je rođen u Senegalu i zbog toga u Hrvatskoj manje vrijedi? Osim Pantone šifre, različite su koordinate na kojima smo Sadou i ja započeli hod ovom planetom. U svemu drugom ne vidim neku bitnu razliku među nama. Obojica želimo živjeti u Hrvatskoj. Obojica je želimo učiniti boljom. Stigao je u tu moju Hrvatsku prije nešto više od tri godine i od tražitelja azila postao jedan od malobrojnih azilanata. Uz svoj je materinji wolof i francuski, putem naučio engleski i grčki jezik. Hrvatski još šepa, no siguran sam da će ga naučiti. Ne osuđujem ga zbog toga, on ionako govori više jezika no što ih govorim ja. Sadou igra nogomet. Ni po tome nije drugačiji od nas. Voli dres s crvenim i bijelim kvadratićima koje mi, školovani minimalno dvanaest godina svaki, zovemo kockicama. Kao klinac je gledao Šukera u tom dresu. Kao klinac je gledao i svoju majku kako kuha pa sad kuha i on u Hrvatskoj. Kuha afrička jela svima koji se ne boje novih začina, novih okusa.
Sadou kaže da je lijepo živjeti, da je dobro živjeti s nama. Život ovdje osjeća svojom sudbinom. Priznaje da nije lako biti drugačiji kad ti netko u prolazu s bicikla psuje crnu majku samo zato što si mu se našao kraj puta, no vjeruje u ljude koji su dragi i dobri. Vesele ga dječja pitanja poput onog je li ga netko obojio. Razgovor s njim me tjera da se zapitam kakvu to integraciju u naše društvo nudimo ljudima koje je strašna sila natjerala da dođu izdaleka? Oni se žele uklopiti u društvo iz kojeg mnogi od nas žele pobjeći. Možemo li zamisliti kakvo je društvo iz kojeg su došli kad im se naše čini fantastičnim? Što oni mogu očekivati od nas – svojih domaćina? Kvaka 22 ili Monty Python bi vjerojatno najlakše opisali situacije s kojima se susreću ti ljudi u dodiru s našim društvom. Pojednostavnit ću, nemojte me osuđivati ako sam kakav detalj krivo interpretirao: da bi čovjek legalno dobio azil treba doći na našu granicu i zatražiti ga. Na našoj ga granici neće prihvatiti i vratit će ga u zemlju odakle je na našu granicu stigao. Prvi sljedeći način je da tu istu granicu izbjegneš i u našu zemlju uđeš ilegalno. Kad te naše vlasti uhvate ili im sam to dozvoliš, tražiš azil kao ilegalac. Htio si biti “legalac”, ali ti mi to ne dozvoljavamo. Možemo se tako vrtjeti unedogled i sve dok sami ne prekinemo taj začarani krug neće ni nama “starosjediocima” biti ništa bolje. I mi smo od nekud došli, a ponešto smo se i promijenili od stoljeća sedmog do danas. Zašto se onda bojimo mijenjati i dalje? Prihvaćamo koješta što nam svijet uvaljuje. Prihvaćamo Big Brother i njemu slične bedastoće, a teško nam je prihvatiti ljude. Majicu od senegalskog pamuka odjenut ćemo bez pitanja. Zašto nam je problem prihvatiti ljude koji dolaze s tog istog mjesta? Bojimo li se druženjem s tim ljudima postati drugačijima? Je li nas strah da bismo možda mogli postati bolji nego što smo sad? Ne nalazim pravi odgovor.
Rukujemo se Sadou i ja, smiješimo se i odlazimo svaki svojim poslom. Izlazim na ulicu i uživam u prvom ovogodišnjem mirisu jorgovana. Naši jorgovani sigurno mirišu najljepše na svijetu. Znam to, iako nisam nikad osjetio miris jorgovana iz Senegala. Ne mogu oni mirisati tako kao naši. Ili možda…?
