Kraj godine je odlično vrijeme za zbrajanje, oduzimanje, prisjećanje i planiranje. U godini na izmaku bilo je ljudi, kilometara, milja, priča, smijeha, pisanja… uh, svega!
Sedamdesetak tisuća prijeđenih kilometara u automobilu brojka je koja me prati gotovo svake od zadnjih petnaestak godina. Nakon duge vožnje izlazim iz auta u drugom ili trećem pokušaju, ponekad je to zbog toga što predugo sjedim u krivom položaju, a ponekad jer nisam otkopčao pojas prije izlaska. Možda i datum proizvodnje (moje, ne automobila) ima veze s tim? Uglavnom, važno je da je auto prošao tehnički, za moj ćemo sistematski već nekako.
zaklamani rep aviona
Milje koje skupljam leteći ne brojim, broji ih „Zvjezdana alijansa“. Nekad sam, davno, imao Lufthansinu karticu, no žalostilo me što su mi sakupljene milje propadale prije nego sam ih uspio iskoristiti. Sad mi se čini da ih Turci na crvenoj kartici ipak čuvaju nešto duže pa se veselim i nekom putovanju s popustom pri kupovini karte. U devetnaest ovogodišnjih letova avionima nije bilo neugodnosti kojih sam se znao nauživati proteklih godina. Nije bilo spuštanja nad kukuruzima kraj aerodromske piste, bacanja zrakoplova kao igračke po nebu, ali je bilo kruženja od sat i pol iznad Istanbula i neplaniranog razgledavanja prostora od Mramornog do Crnog mora iz ptičje perspektive. Bila je i jedna neprospavana noć na bejrutskom aerodromu nakon što munjom pogođenom avionu nisu dozvolili poletjeti. Bilo je aviona plavih, bijelih, šarenih, čak i onih čije je repne oplate netko „zaklamao“ ogromnom klamericom. To je baš ulijevalo povjerenje u sretno slijetanje.
Kažu da bi svake godine bilo dobro posjetiti neko mjesto na kojem još nismo bili. Od četrnaest ove godine posjećenih država nije bilo ni jedne nove, ali je od dvadeset četiri spomena vrijedna grada bilo jedanaest onih koje sam prvi put posjetio. Uz već viđene London, Istanbul, Amsterdam, Bejrut, Pariz, Minhen, u koje se uvijek lijepo vratiti, skupilo se tu i nešto novih dragulja kao što su Düsseldorf, Hallstatt, Bologna, Alžir, Baalbek. Ne biste vjerovali, ove sam godine prvi put bio i u Korčuli. Ima još mjesta i gradova u Hrvatskoj gdje me do sad nije bilo, nije ih puno – no doći će na red. Nisam još bio svugdje, ali je i to na mojoj listi!
Izložba fotografija Četiri objektiv(n)a
Putovanje bez susreta s ljudima držim uzaludnim. OK, ponekad je dobro osamiti se da bih ponovno pronašao sebe, no ljudi su ti koji obogaćuju svaki put, svako novo iskustvo. Uz mnoštvo dragih ljudi koje od prije poznajem ove sam godine imao priliku upoznati Nour i Elija, Mirhu, Hassana, Jelenu i Tanju, Mateja… ma joj, neću nabrojati sve taman da im imena pišem do kraja stranice. Imao sam priliku i susresti se s Brahimom Ghallijem, predsjednikom Zapadne Sahare i predstavnikom naroda Saharawi, dobrih ljudi koji su mi se zavukli pod kožu, ravno do srca. Susreo sam se i s unukom Nelsona Mandele koji po zanimanju nije unuk poznatog djeda već ozbiljan borac za ljudska prava i slobode.
Putovanje bez fotografija? Ma dajte! Škljocnuo sam ove godine petnaestak tisuća puta. Svaki je uhvaćeni trenutak bio toga vrijedan. Znaju reći da se u životu ne broji koliko si puta udahnuo, nego koliko si puta ostao bez daha. Želio bih, prije nego posljednji put ostanem bez daha, još mnogo puta kliknuti na okidač foto kamere, kliknuti na mobitel, ali i „kliknuti“ s još puno dobrih ljudi. Mnoge sam upoznao na putopisnim predavanjima, tuđim i svojim. Ta su predavanja prava stvar za razmjenu dobrih emocija, želja, maštanja i planova. Bilo ih je širom Hrvatske, ali i u Bosni i Njemačkoj. Ljudi se vole okupiti oko dobre fotografije i lijepih priča. Jedno se takvo okupljanje dogodilo na zajedničkoj izložbi fotografija Ane Đokić, Jasena Boke, Hrvoja Ivančića i moje foto-malenkosti. Svi smo odlučili izložiti fotografije ljudi koje smo donijeli s dalekih putovanja. Ta je putničko-fotografska sinergija bila mjesec dana izložena u Zagrebu.
Putnički kutak Interlibera 2018
Kad se male ruke slože – nastupiti se na Interliberu može! S Majom, Goranom, Nikolom, Oscarom i Tomislavom (u)družio sam se na našem najvećem sajmu knjiga, u Putničkom kutku punom smijeha, putovanja i dobrih knjiga. Ove se godine (cijele godine, ne na Interliberu, da ne bi bilo zabune) prodala kompletna prva naklada moje Djece Sahare pa smo odlučili otisnuti drugo izdanje čija se prodaja nastavlja, a postoje naznake da bi njeno englesko izdanje moglo ugledati svjetlo dana na drugom kraju svijeta. No, to spada u dobre želje za sljedeću godinu, uz puno rada, uloženog vremena i energije.
Ponekad u jutro teško ustanem, nekad mi ključevi i sitniš ispadaju iz ruku. Svijet izgleda bolji kad uspijem iz prvog pokušaja zakopčati sve gumbe na košulji, a najbolji kad u jutro ne moram odjenuti košulju nego majicu i patike pa ići kud poželim. Djeca su već odrasla, zdrava su, ponekad im se dogodi da poslušaju starog, što više od toga čovjek može željeti!?!
Hvala svima na dobroj godini, na svakom divnom zajedničkom trenutku, na zajedničkim osmijesima i suzama, na svakom zagrljaju, svakoj lijepoj riječi. Želim nam bar jednako tako dobru sljedeću, nek’ nam bude puta, smijeha, vina i veselja… i milijun lijepih želja!
Vaš Damir
P.S. svaka inventura ima neke brojke na kraju:
70.000 automobilskih kilometara
19 zrakoplovnih letova s nezbrojivom količinom zračnih milja
14 država
24 grada
15.000 fotografija
500 prodanih primjeraka Djece Sahare, putopisne knjige za djecu
2. izdanje Djece Sahare
16 održanih putopisnih predavanja u Hrvatskoj, Njemačkoj i BiH
1 izložba fotografija
1 nastup/izlaganje na Interliberu
2 radijske emisije
1 HRT reportaža o projektu Glas iz Sahare
1 otvorena web stranica www.passenger.com.hr
hrpa (kojom se to brojkom piše?) dobrih i dragih ljudi
