In the city of Amsterdam
you can find a lot of fun…
… pjeva Eddy Grant o ovom neobičnom gradu.
Ne mogu zamisliti da postoji netko tko dođe u Amsterdam i dosađuje se. Dobro, ja dosadu teško zamišljam bilo gdje, jer mi je taj pojam prilično stran. Ovaj je grad pun ljudi, zabave, bicikala, kanala, ljudi, birtija, bicikala… i tako u krug koji ne može dosaditi. Kako je tamo živjeti – ne znam ali znam da me svaki susret s Amsterdamom razveseli i ponudi mi taj grad iz nekog novog kuta. Bio to poslovni, obiteljsko-turistički ili novogodišnji boravak, Amsterdam nudi izazove, veselje i zabavu. Na posjetitelju je što će od toga uzeti.
Lažnog se morala treba riješiti i ući u gužvu amsterdamskih uličica gdje kao na Špancirfestu zapneš pa ne možeš ni naprijed ni nazad. Mala je razlika što umjesto butika, mesnica i dućana s goblenima ovdje prodaju seks. Ne ljubav, to bi bilo pogrešno napisati. U izlozima osvijetljenim crvenom bojom stoje ili sjede dame koje nude zadovoljstvo prolaznicima od kojih je većina „hvala, samo gledam“ raspoložena. Ukoliko netko i poželi ući, vrata se otvaraju, teška crvena zavjesa pokriva ulaz i ono što se događa unutra – ostaje unutra. O ukusima se (puno) ne raspravlja, no ipak bih zaključio da su najljepše djevojke bile one na pauzi… i one koje su prolazile gradom nekim svojim (drugačijim) poslom koji nema veze sa crvenim svjetlima. Obzirom da na svakom od navedenih izloga stoji natpis „No Photo!“, fotografija spomenutih radnji nemam. Nije mi se dopala ideja plivanja ili ronjenja kanalom i traženja svog fotoaparata ili mobitela.
Stvarno, bila bi šteta ne spomenuti te kanale za koje kažu da se njihova tri metra dubine sastoje od metra vode, metra mulja i metra bicikala. Oni su sigurno jedan od prepoznatljivih zaštitnih znakova ovoga grada i daju mu poseban šarm. Vodu u njima mijenjaju tri puta tjedno otvarajući brane prema moru, no interesantniji je amsterdamski vodeni sport brodskim grajferom iz kanala vaditi spomenute bicikle. Godišnji ulov amsterdamskih biciklolovaca je između dvanaest i petnaest tisuća komada. Da, dobro ste pročitali, sad se ona šala o metru bicikala u dubini kanala više ne čini nemogućom. U 165 kanala sve je moguće. Volim gradove koji žive na vodi. Ima puno gradova izgrađenih kraj rijeka ili s obje strane neke rijeke, ali malo ih je koji na rijeci ili s tom rijekom žive. Gotovo tisuću i tri stotine mostova nužno je za dobar život u ovoj Veneciji sjevera. Svjetla toga grada koja se ogledaju u površini kanala izgledaju drugačije i zanimljivije no u bilo kojem drugom, meni poznatom gradu. Čovjek se čak i na miris kanala lako navikne.
Kad smo kod mirisa, taj grad miriše bolje od bilo kojeg drugog koji sam imao priliku doživjeti. Ponekad bih samo stajao ispred neke birtije, uživao u mirisu koji se iz nje širi i promatrao prolaznike… a tamo se promatrati ima i što i koga. Bio dan ili noć, rijeke nasmijanih ljudi prolaze gradom. Zanimljivo ih je gledati čak i ako su, prema našim mjerilima, uobičajeno odjeveni, ako su trijezni i nisu koristili ni jednu od amsterdamskih dobrota. Svi su dobro raspoloženi, veseli i nesebično šire tu energiju oko sebe. Kad ovo pišem, doima se kao da pišem bajku, no takvog sam dojma. Tom dojmu svakako doprinose i amsterdamski Zoro na umjetnom konju, velika Štrumfeta (muško) i mali Štrumf (žensko), čovjek odjeven u goli kombinezon, S/M društvo koje u tangama i lateksu šeta gradom, Britanci koji bršljanu s kuće izjavljuju ljubav ili ekipa s djevojačke večeri s mini vibratorima na naušnicama. Kamo svrstati još i žensko društvo koje slavi rođendan svoje članice u majicama „60 & still horny“? Veselje je kamo god se okreneš, samo treba biti tamo, opustiti se i zaboraviti granice malograđanštine i lažnog morala.
Jesam li već rekao da u Amsterdamu ne može biti dosadno? Jesam. Moje hlače pucaju na stražnjici, izvanzemaljci ispred dućana s gljivama zovu na kušanje neke nove dimenzije, neko se žensko društvo slika… pa onda još jednu ozbiljnu i pristojnu za mamu. Vatromet ne prestaje, hrpe večernjeg smeća ispred dućana čekaju smetlare… sve to čini grad uistinu neobičnim, a tako svakodnevnim, luckastim i zamazanim taman po mjeri čovjeka.
Valja u Amsterdam povremeno svratiti po ljekovitu dozu ludosti, za lakšu plovidbu ovim našim, nimalo manje ludim vodama.
There’s a crowd crazy and loud,
in a distance I hear the drum
calling me to come to Amsterdam.
