Nije loše kad nakon četrdesetak godina življenja na nekom mjestu dobiješ struju. Onda možeš i frižider kupiti, ako imaš novaca za to. I ako imaš u njemu što čuvati.
Saharci su se do nedavno služili dizel agregatima ili solarnim panelima kao puno tišim načinom proizvodnje električne energije. Sunca im ne nedostaje pa paneli upijaju, a stari akumulatori spreme ponešto energije dostatne za popodnevno gledanje televizije, punjenje baterija mobilnog telefona i večernje svjetlo u šatoru. Ekipa s kojom sam dijelio šator u Sahari dolazi mahom iz zapadnog svijeta i nije vična sitnim kućnim intervencijama kao što je spajanje dviju žica. Urezala im se u svijest ona poruka elektroprivrede da i “u trenutku nestanka struje instalacije smatraju pod naponom i kao takve opasne po život”, a da nisu razmislili radi li se o izmjeničnoj ili istosmjernoj struji.
Ustajem s poda šatora i, uz komentar da ću ja to srediti jer ipak dolazim iz zemlje iz koje je i Nikola Tesla došao, hvatam kraj žice što dolazi iz akumulatora i kraj one druge koja vodi do žarulje na stropu šatora. Prstima ih zavrćem zajedno i vadim ljepljivu traku iz ruksaka kojom to učvršćujem. Uz poglede iz kojih se moglo pročitati od “vidi, on se u to razumije” do “ovaj je lud, ubit će ga struja”, primjećujem da nitko ne reagira na Teslu. Ponavljam Teslino ime, ali kad na to nema odziva, pokušavam s asocijacijama. Elektrana na Nijagari, bežični prijenos energije, daljinsko upravljanje… ništa. Netko se sjetio Tesla automobila, no to nije bio smjer u kojem sam želio ići. Možda im, kad negdje čuju ili pročitaju nešto o električnoj energiji, proradi sjećanje na tipa koji je usred Sahare zavrtao neke žice u šatoru. Pa makar bila riječ o Edisonovoj istosmjernoj struji. Muhamed, Mauritanac koji je svoj kruh došao zaraditi popravljajući agregate i baveći se strujom u saharskom izbjegličkom kampu jedini me razumije. Ne zna za Teslu i Edisona ali zna sa strujom.
U komunikaciji s ljudima širom svijeta premalo koristimo informacije o značajnim osobama iz naših krajeva koje su svojim izumima ili angažmanom promijenile tijek razvoja moderne civilizacije. Zašto ljudi iz Engleske, Amerike, Letonije ili Singapura ne znaju za Nikolu Teslu, Slavoljuba Penkalu, Fausta Vrančića i Ruđera Boškovića? Zato jer im mi nismo ispričali priču o tim ljudima. Briga njih za naša ratovanja i natezanja oko metra granice ovamo ili onamo. Briga ih za političare kojima je najvažnija misija samopromocija uz osiguranje egzistencije svojim potomcima. Zanima ih informacija o ljudima koji su svoj život posvetili znanosti, pronalaženju epohalnih otkrića, novih krajeva ili starih kultura. Sami smo krivi što premalo govorimo o tome. Eto, čovjek mora otići u Saharu da bi o tome nešto naučio.
